Gorski kotao priča priče o životu i hrani u zelenom srcu Hrvatske, a simbol Gorskog kotara je drvo. S drvetom živimo, grijemo se, stvaramo i umiremo. Nama je drvo u genetskom kodu, neizbrisivo i ugrađeno poput majčinog mlijeka. Miris šume je prvi zrak koji udahnemo, a rad s drvetom kao sirovinom je Goranima prirodan i urođen.
Kod obrade drveta, alati su nužni, ali znati kako se orah, lipa, hrast, bukva, jela, bor, jabuka, kruška ili trešnja ponašaju, kakav miris imaju, kakva im je “žica” i što će na koncu biti stvoreno, to znaju samo majstori.
Jedan takav majstor je i moj suprug. Rođenjem i karakterom pravi Goranin, pouzdan, skroman, samozatajan, uporan, vrijedan i čovjek od riječi, ponosan. Ono što zna i umije napraviti od drveta neki nazivaju umjetnošću, a ja bih rekla da on daje dio sebe u svaki taj predmet. Iz njegove goranske duše se ta energija prelijeva u drvene predmete s dušom.
Osim znanja, za stvoriti nešto lijepo i toplo poput drvenih tokarenih zdjela ili klupe za odmoriti se u zelenilu potrebna je i ljubav prema drvetu i zanatu. Potrebno je gledati svijet očima umjetnika, vidjeti potencijal i ljepotu u običnom komadu koji skuplja prašinu u nekom kutku podruma ili leži odbačen i napukao na šumskom puteljku. Nešto što bi možda završilo u peći, može se pretvoriti u predmet koji ima sasvim novi život i namjenu.
U našoj kući i vrtu, njegove ruke su ostavile svoj trud na svakom koraku. Naša šira obitelj, prijatelji i susjedi imaju poneki komad stvoren u radioni majstora Stankine. Svaki predmet je jedinstven i neponovljiv, svaki priča svoju priču o Gorskom kotaru. To je čista ljubav.
GorskiKotao 