Odrasla sam u stanu u velikoj zgradi. Ne tako velikoj poput onih velegradskih, ali za moje pojmove, zgrade Niza su bile pune ljudi i baš velike u mojim dječjim očima. Preselivši se u staru kuću, odjednom sam postala vlasnica vrta. I upravo taj vrt je postao živo mjesto gdje provodimo vrijeme, gdje radimo, družimo se, kuhamo i imamo onaj mir što nas čini zdravima. Naravno da je oko zemlje uvijek puno posla, truda, znoja i žuljeva, ali isto tako nam taj zeleni kutak u Vrbovskom vraća dobru energiju na najbolji mogući način. Nema ništa slađe nego nakon napornog rada sjesti u hlad i odmoriti se uz ohlađeno piće i neko ukusno jelo.
Nije to vrt poput onih engleskih s travnjacima, gdje je svaka travka počešljana i zna gdje joj je mjesto. Naša klima i podneblje to uvjetuju, a mi smo našem vrtu ostavili dozu prirodnosti i divljine pa tako često imamo posjetu srndaća ili vjeverica koji se dođu pogostiti plodovima. Vrtom dominira stara kruška tepka. Neki kažu da te kruške mogu doživjeti i dvjesto godina. Ne znamo koliko je stara, ali sudeći po visini i širini krošnje, ova naša broji preko sto godina. Njeni plodovi su tvrdi sve dok u jesen ne otpadnu i stajanjem postaju smeđi i slatki poput meda. Od nje pečemo rakiju. Tu našu tepku obožavam u svim godišnjim dobima jer je to prvo što ugledam kada se u ranu zoru probudim i pogledam kroz prozor. Njena ogromna krošnja je skrovište mnogim pticama pa mogu reći da naš vrt pjeva. Ispod tepke je mjesto gdje se družimo s dragim ljudima i gdje je pravi gorski kotao s dimom vatre i mirisom hrane pripremljene s ljubavlju.
Pitate se kakva je hrana koja se priprema u našem vrtu. A što drugo nego one klasične dobre stvari poput mesa s roštilja, peke, kotlića ili ražnja. Nije to ništa fancy niti posebno. Bitno je da je meso kvalitetno i iz domaćeg uzgoja jer uz neko povrće iz povrtnjaka i domaći kruh to postaje prava gozba. Dodajte tome neko dobro, hladno pivo ili vino i imate najbolji menu na svijetu u najljepšem ambijentu.
Već ste upoznali majstora Stankinu. Osim što je majstor s drvetom, majstor je i s roštiljem i ostalim vrstama pripreme hrane na ognjištu. Dim uvijek da onaj karakterističan okus i miris tim jelima. Ta rustikalna nota je neodoljiva svakom pravom gurmanu.
Ono najbolje u cijeloj priči je što naši dragi ljudi, obitelj, susjedi i prijatelji već znaju da su uvijek dobro došli u naš kutak. Za to ne treba pozivnice niti najave. Ako smo kod kuće, a lijepo je vrijeme, znaju gdje će nas naći. Često nam se dogode spontana druženja gdje svatko nešto donese pa se počastimo i tada vrt postane pun smijeha i životne radosti. Naravno, može se dogoditi da nas zateknu u košnji, slaganju drva ili okopavanju povrtnjaka, ali naši dragi ljudi su od onih koji odmah zasuču rukave pa pomognu. To je doista prava sreća u životu jer kako kaže ona izreka, prijatelji su obitelj koju sami biramo.
Uz voćke, cvijeće i travnjak, naš vrt ima i povrtnjak. To je moja radna terapija koja odnese sav stres koji donesem kući s posla pa svake sezone jedva dočekam proljeće da počnemo sijati i saditi. Klima u Gorskom kotaru nije blagonaklona za uzgoj određenih vrsta povrća, ali uvijek imamo nešto za ubrati pa se svakako isplati potruditi se. Domaći luk je nezamjenjiv u pripremi finog gulaša, a za domaću juhu nema boljeg od domaćeg povrća.
Sada vam je jasno od kuda taj oujeeeee koji često spominjem. Ovaj komadić zemlje pod plavim nebom je komadić zelenila koji liječi i to me ispunjava onom dobrom energijom. I ma koliko umorna bila nakon napornog rada, imam svoje utočište koje mi uvijek vrati sav trud i ljubav koju mu dam.
GorskiKotao 