Zaustave me ljudi na ulici pa kažu kako je baš lijepo da volim starine i čuvam uspomene. A nekako te starine kao da su pronašle mene, a ne ja njih. Samom odlukom da ostanemo u Vrbovskom i preuredimo naslijeđenu kuću kao da sam otvorila neki portal u prošlost.
Kod preuređenja te stare kuće pronašli smo mnoge predmete, namještaj, kalijeve peći i ostalo. U ladici pisaćeg stola nalazile su se i 2 bilježnice rukom ispisanih recepata. Jedna je naslovljena Kuharica Merice Majetić, a druga je izgledom starija i pretpostavljam da je pripadala prabaki Franciski. Većina recepata su pisani krasopisom. Merica (Marija) Majetić je bila najstarije dijete u obitelji. Udala se za Bogdana Bunetu, pomorskog kapetana u Bokeljskoj mornarici. Na nekoliko mjesta u kuharicama se nalazi recept koji je Bogdan zapisao i potpisao se uz neku napomenu ili pozdrav. Izgleda da je istinita on o ljubavi koja ide kroz želudac. Bogdan je bio iz imućne obitelji trgovaca pa je moj pokojni svekar zapisao da ih je kočija sa četiri bijela konja iz Vrbovskog vozila na operu u Beč.
Kuća na broju 36 u glavnoj ulici u Vrbovskom ima taj šarm prošlosti i neki svoj bivši život koji me obavio i u sadašnjosti. Prema starim dokumentima i zapisima koje su vodili moj pokojni svekar i njegov brat, kuću su kupili pradjed i prabaka Majetić 1903. godine nakon što su u SAD-u stekli neki imetak. Naime tamo su imali Saloon Majetich i trgovinu živežnih namirnica (Chicago, Illinois).
Nemamo podatak kada je kuća izgrađena nego samo pismo i dokument potpisan od Dr. Roberta Goriania, posjednika drvorezbarske tvornice (Holzmanufaktur Vrbovsko) o prodaji kuće. Kupnjom ove kuće, kuće do i zemlje, vjerovatno su donijeli odluku o povratku u domovinu sa svoje 4 djece. Jedno od te 4 djece je i djed mog supruga, Stanko Majetić, dugogodišnji učitelj u školi na Senjskom.
1906. godine u ovoj kući otvaraju gostionu koja je, kako piše u obiteljskim zabilješkama, bila poznato okupljalište elitnijeg društva iz Vrbovskog i okolice, a kuhinja prabake Franciske je bila na osobitom glasu. Posjedujemo dokumente o plaćenom osiguranju kojim se osiguravaju zalihe vina i rakije, kuhinja i hladna komora, automatski glasovir, sjenik, platneno rublje za kuću i restoran. Također, postoje računi i potvrde o isporučenim bačvicama piva i vina te potvrda o kupljenom šivaćem stroju.
Na katu kuće su bile sobe koje su se davale u najam pa je tu jedno vrijeme svoj javnobilježnički ured imao poznati zagrebački odvjetnik Dr. Šime Kulišić. Znamo da je on 1939.godine dobio dozvolu za izgradnju trokatnice u Šubićevoj ulici u Zagrebu (kućni broj 7). Najmlađa pradjedova kćer Lovrenca se udala za njega.
Jedan od sinova, Julije (Julius) se kasnije vratio u Ameriku i tamo osnovao obitelj s kojima smo i dalje u kontaktu.
Kuharice koje smo pronašli su me odmah osvojile. Bila je to ljubav na prvi pogled jer čim sam ugledala rukopis, bilo je jasno da su vrlo stare. Te dvije bilježnice pune recepata broje mnoge godine i vidi se da su korištene. Dopisivane su i u njima se nalaze 2 ili 3 različita rukopisa, puno krasopisa, mrlja od tinte i znakova listanja. Recepti su raznovrsni, naslovima možda obični no kada se krenu proučavati, imaju svojih posebnosti i specifičnosti. Tako nalazim recepte za mahune u šećeru koje su se tako spremale za zimu ili pekmez od zelenog paradajza koji je “jako dobar za bijelu tortu”.
Dizana tijesta su fantastična kada ih se radi po ovim receptima pa tako krafne i buhtle više ni ne radim drugačije nego kako je zapisano prije 100-ak godina. Namirnice za kuhanje su one koje su tada bile dostupne, mast, maslac, brašno, šećer, med, bademi, orasi, čokolada, meso divljači, junetina, zečetina, patka, sir, mlijeko, gljive, puno povrća te prilozi u obliku knedli, okruglica ili krumpira. Postoje i recepti za iznutrice pa se navode tripice, mozak, pluća…
Kuharice kroz recepte pričaju i o tadašnjem životu pa tako postoji recept za izradu domaćeg sapuna, piva, raznih likera, sirupa, vina, pekmeza i spremanja povrća ili voća za zimu. Bilo bi vrlo interesantno isprobati sve i trenutno sam u postupku proučavanja i isprobavanja recepata. Mnogi recepti su zapisani samo namirnicama, bez gramaže i postupka pa to govori o vrsnim kuharicama koje su samo zabilježile ono što im je potrebno. Kod nekih recepata se navodi i način serviranja te shematski prikaz, crtež kako se što slaže na tanjur za posluživanje.
Meni ove dvije bilježnice predstavljaju više od samih recepata, one su prava škrinjica s blagom. Dopustit ću da mi pričaju svoju priču kako bih ju mogla ispričati vama.
GorskiKotao 
5 misli o “Priča o staroj kuharici”