Gorski kotao vam, osim recepata, donosi i priče o hrani, ljudima i životu u Gorskom kotaru. Već dugo vam nisam napisala priču pa je vrijeme za prvu priču u ovoj godini. Ovo je priča o ljubavi i o kuharu, ali ne o bilo kakvom kuharu. Naime, ovo je priča o mom bratu kuharu. Imam mlađeg brata Nebojšu. Imala sam sedam godina kada se rodio i silno sam ga željela, toliko silno da sam mu ja dala ime unatoč tome što su roditelji htjeli drugačije. Kao starija sestra morala sam ga čuvati, ali sam ga toliko gnjavila dok je bio mali da mi se čini kako još ima traume od maženja i štipanja obraza. Kada je malo odrastao, vratio mi je svu tu gnjavažu pa prijateljice i ja nismo imale ni sekunde mira od malog priljepka. Uglavnom, obožavamo se moj brat i ja, kako onda, tako i sad.
Sjećam se njegovog polaska u prvi razred osnovne škole kada je jednog dana došao kući i sasvim ozbiljnim glasom rekao mami da će on biti kuhar. Meni je to tada bilo smiješno jer to dijete nije htjelo jesti ama baš ništa iako je mama pripremala sve što god smo zaželjeli i sve je bilo odlično. To su bile muke natjerati njega da pojede ručak. Kada bismo ljetovali kod bake u Lici, jedino što je htio pojesti je bila pileća juha, a sirota baka ga je morala naganjati oko kuće da pojede par zalogaja neke konkretne hrane. Mislim da se tada i rodio taj inat i odluka da sam sprema svoju hranu i da mu nitko ne određuje kako će ta hrana izgledati. Takav je cijelog života, ide svojim putem makar taj put vodio i kroz trnje. Ta njegova osobina, upornost, vizija i odlučnost me čini ponosnom sestrom.
Kao kuhar, Nebojša ima jako puno radnog iskustva, kako u Hrvatskoj, tako i izvan domovine. Prošao je sve, od najmanjih zalogajnica, hotela, hostela, restorana, konoba pa do kuhanja na jahti. Ima iskustvo rada u restoranima na obali Hrvatske u sezoni, preko Roterdama pa sve do dalekog Kazahstana. Kako bih vam ispričala priču o njegovom poimanju hrane, postavila sam mu nekoliko pitanja.
Nešo, reci nam koja je tvoja prva asocijacija na Gorski kotar?
Pa zna se, prvo pomislim na hranu Gorskog kotara, na ono na čemu smo odrasli. To su gljive (vrganji, rujnice, sunčanice), puhovi, divljač. Zatim pomislim na šume, beskrajne i zelene, kud god ti pogled seže. Tu su i drvene posude koje tvoj majstor Stankina izrađuje i u kojima je zarobljena ljepota Gorskog kotara. Naravno, najdraža misao na zavičaj su goranske zime, naša draga ispred zgrade puna dječjeg smijeha, sanjke i snijeg.
Zašto kuharstvo?
Zašto kuharstvo? Uh mogao bih ti na 100 stranica napisati zašto, ali evo ukratko, zato što je to sve. Zato što to volim. Volim tu strku, volim hranu i sve što se tiče kuharstva. Sve ide iz kuhinje S vremenom zavoliš i sav taj kuhinjski stres, napetost, zaboraviš da si po 16h u smjeni. Što jedemo to i jesmo.
Imaš puno radnog iskustva, opiši nam najzanimljivije.
Nikad dosta iskustva i novih znanja u ovom poslu. Mislim da je Kazahstan bio najdalje, najluđe što se tiče kuhanja i samog opisa posla i života. Kakvi mirisi sušenih voćki! Jesi li znala da je jabuka uprvo potekla iz
Kazahstana?
Kada pomisliš na hranu Gorskog kotara, što ti pada na pamet?
Odmah ću reći pastrva, zatim divljač i gljive. Volim riječnu ribu. Zna se naći i riječnih rakova u Gorskom kotaru. Žive u čistoj vodi i jako su ukusni. Naravno tu je i gospodin goranski krumpir. Nema boljeg.
Koje ti je omiljeno goransko jelo?
Omiljeno goransko jelo mi je definitivno pržena pastrva, zatim palenta ili gljive na sve moguće načine. Neizostavan je i poznati goranski nadjev. U slasticama su tu goranske borovnice (one s područja Mrkoplja su bile
najfinije).
Vidiš li potencijal u turističkoj ponudi zavičaja?
Gorski kotar definitivno ima puno potencijala, itekako ima! Pogotovo za male obiteljske hotele. Sva ta prekrasna priroda, šume, gore, potoci, rijeke, jezera pa pogled do mora. Puno predivnih okusa i mirisa. Eko turizam, mislim da je to odlično rješenje za to podneblje. Mislim da će tek sada Gorski kotar doći na red što se tiče mladih ljudi i nekog novog vala turizma.
Kako bi po tebi izgledao jedan goranski meni?
Goranski meni bi trebao ovisiti o sezoni.
Jedan proljetni meni bi ovako izgledao:
Dimljeni file pastrve sa svježe ubranim jaglacima. Pesto od bučinih sjemenki i oraha. Bukovače u tempuri s goranskim pelinom.
Krem juha s bukovačama i vrganjima. Ulje od medvjeđeg luka. Kockice prepečenog uskršnjeg goranskog nadjeva.
Sporo pečeni veprovi obrazi s borovnicama. Krema od celera i sira škripavca.
Štrukle od borovnica. Krema od cimeta i vrhnja.
Kakvu hranu najviše voliš pripremati?
Volim mediteranski štih hrane i namirnice. Naročito mi odgovara hrana vezana za Istru. Volim da su sve namirnice sezonske jer tako imamo raznolikost cijele godine. Svako godišnje doba nosi nešto zanimljivo, a korištenje neke namirnice kada joj je sezona garantira njenu najbolju kvalitetu. Volim sve u vezi pripremanja hrane, odnos prema pojedinoj namirnici, njeno maksimalno iskorištenje. Volim kada ljudi uživaju u hrani koju im pripremam.
Možeš li nam reći nešto o planovima za budućnost?
Sada radim u jednoj predivnoj istarskoj konobi u Zagrebu. Radim paralelno na jednom projektu zdrave prehrane. Tu je i Pun lonac, jedna moja ideja i projekt koji razvijam. Uvijek su tu i neke edukacije jer uvijek se može i mora učiti. Tu je i privatno kuhanje. Ja sam stalno u pogonu i uvijek planiram nesto novo.
Ova priča je još jedan djelić mozaika o Gorskom kotaru jer priča o kuharu, o mom bratu je dio mene i Gorskog kotla. U budućnosti se možda naša ljubav još jače ispreplete pa možda osvane jedno sasvim novo gastro iskustvo u Vrbovskom. Ali to je već neka nova goranska bajka.
Mom bratu želim ostvarenje svih planova i snova!
GorskiKotao 