Priča o Seoskom turizmu obitelji Krizmanić

Čez šumo vodi mali pot,
Od lada plav, od sonca žot.

…i ako slijedite taj mali put, dovest će vas u mjesto Lukovdol u Vrbovskom, mjesto rođenja našeg pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Lukovdol se smjestio u sjeveroistočnom dijelu Gorskog kotara, 5 km od Severina na Kupi na nadmorskoj visini od 349 m. A u Lukovdolu živi obitelj Krizmanić i stvara svoju priču o domaćoj hrani, zelenilu, miru i životu s prirodom.

Ivku Krizmanić poznam već godinama, a društvene mreže su mi otkrile koliko ljubavi, truda i volje ulaže u stvaranje svog Seoskog turizma Krizmanić .

Ono po čemu ovo imanje postaje sve popularnije je prava, domaća hrana, ljubaznost i usluga domaćina te prekrasna priroda samog Lukovdola. Gorani, kakvi jesu, pružit će svakom putniku namjerniku dobrodošlicu s okrjepom te otvoriti svoje srce i osjećat ćete se kao da ste u vlastitom domu. S Ivkom sam porazgovarala u želji da vam ispričam njihovu priču i pokažem kakve bisere krije moj kraj.

Ivka, koja je tvoja prva asocijacija na Gorski kotar?

Više ih je. Prva je šuma, a zatim snijeg, predivna priroda, mir.

Opiši nam Seoski turizam Krizmanić, gdje se nalazite i što nudite vašim gostima?

Seoski turizam Krizmanić nalazi se u Lukovdolu, poznatom po rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića. Nismo baš klasični seoski turizam, mali smo, ali je odgovornost svejedno velika. Nudimo dobru hranu i ugodnu atmosferu. Imamo ljetnu i zimsku ponudu. U ljetnoj ponudi nudimo sve što raste kod nas u vrtu. Uz to nudimo razne štrudle i druge fine domaće slastice. U zimskoj ponudi nudimo zelje i krvavice, sarmu, police sa špekom, gulaš…To naravno pripremamo uz prethodnu najavu, a imamo i “brzinska” jela za iznenadne goste.

Kada razmišljaš o hrani Gorskog kotara, što ti je prva pomisao?

Prva pomisao na hranu Gorskog kotara mi je gulaš od divljači, zelje, grah, repa i štrudla .

Imaš li u svojoj ponudi neko jelo koje bi bilo baš vezano za autohtonu goransku kuhinju?

Od autohtonih jela u ponudi imamo sukanu kašu, domaći sir i kobasice, police sa špekom, gulaš, sarmu, hrge, prostu povalnicu i razna variva…

Kako tvoji gosti reagiraju na ponudu?

Puno ljudi kaže da nije lako raditi sa ljudima, ali ja sam se uvjerila u suprotno. Sve je u energiji, kakvu daješ takvu i dobiješ. Ugodno sam iznenađena koliko su ljudi zapravo dragi i komunikativni. Po recenzijama vidim da im je ljubaznost na prvom mjestu pa tek onda komentiraju hranu, a zapravo jedno bez drugog ne ide. Iz razgovora sa gostima shvatila sam da im puno znači bijeg iz grada u ovaj miran krajolik.

Kako vidiš turistički razvoj Vrbovskog i koliki potencijal vidiš u gastronomiji i ponudi domaće hrane?

Svako mjesto ima neki potencijal, pa tako i Vrbovsko, samo ga treba znati dobro iskoristiti. Kao najveći potencijal Vrbovskog vidim Bijelu kosu i Kamačnik. Mislim da svaki čovjek u svom mjestu može pronaći neki potencijal. Ja, konkretno, mogu reći kako vidim razvoj svoga mjesta. Tu imamo muzej Ivana Gorana Kovačića, amfiteatar i mislim da bih samo od toga mogli napraviti priču koja bi nam dovela turiste. Imamo šumu, rijeku, izvore i još jako puno mjesta koja bi turistima bila zanimljiva. Gastronomija bi se sama nametnula kada bi razvili kraj u ovom smjeru. Pošto sama radim domaću vegetu poklanjala sam je ljudima da vidim kako će im se svidjeti. Bila sam ugodno iznenađena s brojem ljudi koji su me kasnije nazvali i htjeli ju kupiti, ali nažalost toliko puno nisam mogla napraviti. Danas ljudi jako cijene domaće proizvode. Upravo zato sam došla na ideju da bi pokrenuli jedan mali pogon za sušenje povrća i proizvodnju domaće vegete. Tu bi još mogli sušiti voće i raditi domaće pekmeze. Uz to bi otvorili jedan mali dućan sa tim proizvodima i suvenirima. Ideja je da bi osnovali zadrugu u koju bi bili uključeni svi zainteresirani za tu ideju. Sami bi proizvodili svoje voće i povrće. Bilo bi jako lijepo kad bi se mladi uključili jer na njima ostaje hoće li naša sela opstati. Pretpostavljam da većina ljudi koja ovo pročita će reći: “ništa od toga”, a ja ću samo dodati da je to rečenica koja je ubila najviše ideja.

Koje ti je omiljeno goransko jelo?

Volim sve što je fino pripremljeno. Tako kod mene prolaze jednostavna jela kao što je prosta povalnica, ali da ne bih ostala jako skromna jedno od dražih jela mi je i janjetina.

Možeš li s nama podijeliti neki omiljeni recept?

Evo i recepta za to jednostavno jelo koje je nekada bilo glavni doručak u selu. Upravo zato mislim da zaslužuje da se negdje zapiše i ne zaboravi. Napraviti tijesto za savijaču, na tavi zagrijati mast u kojoj ćemo lagano miješajući zapeći jaja, posoliti, popapriti te ih ohladiti. Razvući tijesto, posipati s jajima, zarolati i ispeći u pećnici.

Kakvi su planovi za budućnost?

Svaki čovjek ima planove pa tako i ja. O nekima je, kažu, bolje ne pričati, ali i dalje su vezani za ovo što radimo.

Ove kulinarske divote koje Ivka priprema nikoga neće ostaviti ravnodušnim, a ljepota malih mjesta u Gorskom kotaru, poput Lukovdola, ispunit će vam dušu toplinom i mirom. Gotovo sve namirnice za pripremu ovih jela su domaće, iz povrtnjaka ili od lokalnih opg imanja, a to se sve više cijeni. Ivka od zaborava čuva stare recepte za jela na kojima su odrastale generacije. Pođite u otkrivanje ove male čarolije i slijedite mali put od hlada plav i sunca žut.

Obitelji Krizmanić želimo još puno zadovoljnih gostiju i da im se ostvare svi planovi i želje!