Priča o kućici podno Čelimbaše

Čelimbaša (1085 m) je planina koja se uzdiže jugozapadno iznad naselja Tuk Mrkopaljski u Gorskom kotaru. A podno Čelimbaše, baš uz skijašku stazu, smjestila se sasvim posebna kućica. Buffet “Kućica”, simpatičnog naziva i s ponudom hrane koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim, u prirodi divnog Gorskog kotara jednostavno vas vuče da dođete. Kako biste se lakše odlučili doći, pokušat ću vam tekstom i fotografijama dočarati san i viziju vrijedne obitelji iz Kućice.

Opišite nam Kućicu, gdje se nalazite i što nudite vašim gostima?

Kao mlada uvijek sam znala da nekada u budućnosti želim imati nešto svoje, no uvijek sam naglašavala da to neće biti povezano s ugostiteljstvom. I eto mene desetak godina nakon, vodim jedan od najkvalitetnijih objekata u okolici.

Priču sam započela s tek navršenih 23 godine nakon mnogo propalih pokušaja rada kod drugih. Kućica je mali obiteljski Buffet smješten ispod skijališta Čelimbaša u općini Mrkopalj.Nastala je iz želje da stvorim mjesto gdje će se ljudi osjećati kao doma – opušteno, toplo i iskreno. Vizija od početka je bila promovirati domaće proizvode Mrkoplja, kroz hranu za koju na prvu ne biste mislili da može imati međusobne poveznice i dobro funkcionirati.

“Spajamo nespojivo i imamo jela koja ne možete pronaći nigdje drugdje.“

Već godinama imamo svoj OPG te smo odlučili sve ono što proizvodimo uključiti u ovu priču. Kod nas nema ubrzanog života, gužve i pritiska, dobrodošli su apsolutno svi ljudi dobre volje, zato smo idealno mjesto za sve one koji se žele malo opustiti.
Nalazimo se izvan centra mjesta, okruženi samom prirodom, idealno za kratak bijeg od pritiska koji nam donosi svakodnevica. Ponekad gosti jednostavno samo dođu, naruče kavu, sjede na terasi satima i odmaraju se u miru, okruženi prirodom. Naša priča razlikuje se od ostalih i nemamo tipična jela kakva ljudi očekuju od Gorskog kotra, baš zato smo im toliko zanimljivi. Naime, kada otvaraš objekt imaš jednu viziju, koja se vremenom mijenja, tako je bilo i kod nas. Definitivno smo napravili dobar potez s nekom mješavinom brze hrane i mrkopaljskim/goranskim štihom.

Jer jedno mjesto poput Mrkoplja i jedna Kućica udaljena od centra, u kojoj moraš ići ciljano i nije usput, morao je imati ponudu hrane koja je posebna, a opet dostupnu svima. Što pod time podrazumijevam? Naša hrana je nešto što vole i odrasli i djeca, nešto što nije lako dostupno van gradova, nešto što će ljudi moći naručiti i kupiti za van i ono najbitnije, nešto što će funkcionirati s obzirom da se nalazi podno skijališta i sanjkališta. Ljubazni smo, nasmijani, uslužni i to je naš, pored hrane, najjači adut. Uspjeli smo u našem naumu, a to je da se ljudi ovdje zaista osjećaju kao kod kuć(ic)e.

Koja je vaša prva asocijacija na Gorski kotar?

Moja prva asocijacija na Gorski kotar su šume, svjež zrak i mir — ali i snijeg, duga zima i dobra, jaka hrana koja grije.

Ovdje je ritam sporiji.

Gorski kotar je autentičan – nema potrebe da se dokazuje, on jednostavno jest.

No, uz svu tu ljepotu, moramo imati strahopoštovanje prema našim precima i biti iskreni prema sebi: život ovdje nikada nije bio lak pa tako nije ni danas.

Gorski kotar nije razglednica, nego način života.

Lijep, ali težak.

Uvijek je bio takav — i tko ovdje ostaje, toga mora biti svjestan.

Zato uvijek naglašavam kako ljudi koji ovdje ostaju graditi svoju priču, stvaraju nova radna mjesta i nisu odlučili sreću tražiti negdje drugdje, daleko, treba posebno poštovati.

Kada razmišljate o hrani Gorskog kotara, što biste ponudili na goranskom tanjuru?

Gorski kotar ima predivne namirnice s kojima se mogu radit baš razna jela, samo moramo biti maštoviti.

Na svom goranskom tanjuru ponudila bi zasigurno sve ono što sami proizvodimo ili ono što se nekada jelo, a jede se i dalje u Mrkoplju:

Janjetinu pod pekom sa mrkopaljskim krumpirom
Police sa slaninom, češnjakom, škripavcem i domaćim kobasicama
Žuljicu (hladetinu) , Žuljicu od kokoši,
Podmetaš – palentu sa kiselim zeljem, uz to pržena slanina, češnjak i domaća jaja na oko
Želudac, sigurno već svi znaju što je želudac. Mrkopaljci vole normalan, dok su stari sungerčani u svoj stavljali grožđice ( morate probati, odličan je)
Mrkopaljske kobasice – Mešnjače
s dinstanim zeljem i restanim krumpirom ili krumpirom „ na celo“
Tu su i neizbježne krvavice, svaka obitelj ih je radila tokom kolinja, iako je s njima najviše posla, nije se ništa smjelo bacati i sve se moralo iskoristiti
Tu bi svakako uvrstili i domaće juhe, goveđe , pileće, ali sa žličnjacima od moždine
Palenta i domaća kiselina
Pire od kestena, rižoto od vrganja i šumskih gljiva

Popis je neiscrpan..

Imate li u svojoj ponudi neko autohtono jelo ili neki starinski način pripreme?

U ponudi imamo naše autentične mrkopaljske kobasice – Mešnjače,
kao i krvavice, zajedno sa mrkopaljskim krumpirom kojeg također sami uzgajamo, između dvije i tri tone godišnje. Juhe; goveđa, pileća, od vrganja, od buče, kao i grah sa domaćim suhim mesom, slaninom, mešnjačama, ragu od janjetine, sarma i još raznih jela, kako koji vikend. Po čemu su naša navedena jela specifična? Sve je zaista domaće i pripremljeno taj dan kada se i prodaje, kod nas nema zamrznutih gulaša, juha, graha i ostalih jela na žlicu.. koje ostali restorani prodaju.
Sve se priprema svježe. Ako se za vikend hrana kojim slučajem ne proda, podijelimo međusobno u obitelji i iduća dva dana ne brinemo što skuhati za ručak. Dakle, svježe je, domaće je.

“Pripremljeno po starinskim receptima.!

Naime moja prabaka Antonija Polić – Tonka, bila je u svoje vrijeme najbolja kuharica u Mrkoplju pa i šire. Radila je kao kuharica u skijaškom domu koji se i sada nalazi tik do Kućice, što je još jedna zanimljivost. Dvije generacije, dvije kuharice, objekt do objekta..

No, njeno umijeće kuhanja teško da ću ikada nadmašiti.

A od standardne ponude izdvojit ćemo nekoliko najprodavanijih jela na koja samo jako ponosni.

Medina pašteta (domaća pašteta od sušenih svinjskih obraza i medvjeđeg luka, grillani sir škripavac, karamelizirani luk, ukiseljene mini papričice, prepečeni tost)
Pohani vrganji sa domaćim umakom
Šumska pljeskavica (pljeskavica od divljači sa sirom, kajmak sa medvjeđim lukom, ukisaljene lučice, feferoni, lepinja)
Prasci u snigu (medaljoni lungića marinirani u tamnom pivu i suhim začinima, dovršeni u kajmaku, kroketi)
Gladuš (janjeća pljeskavica, krema od crnog češnjaka, ovčji sir, karamelizirani luk, rikola, umak od skute i medvjeđeg luka)
Janjetina pod pekom (mrkopaljski krumpir, domaće povrće, mlada zelena salata)

Najveći hit definitivno su naše kako smo ih sami nazvali –

Mrkopaljske pizze:

Šumska (lovačke kobasice, vrganji, pesto od medvjeđeg luka, kapula, rikola
Masny (mešnjače, lovačke, slanina, čvarki, škripavac, skuta)
Kućica (bijeli umak, trgana janjetina, škripavac, ljubičasti luk, pesto od medvjeđeg luka

Tu su i novi hitovi:

Slaninica ( bijeli umak, domaća slanina, gljive, rikola, umak od češnjaka, skuta
Na „Kek“ ( pizza sa dimljenom pastrvom, kavijarom, klicama češnjaka i cikle, umakom od češnjaka

Namirnice za pizze koje ne uspijevamo proizvesti, nabavljamo u Italiji.

Domaći kolači koje radi moja teta, po receptima moje prabake, njezine bake, vrsne kuharice i slastičarke.

Pa tako u ponudi, ovisno o sezoni, imamo: štrudlu od jabuka, štrudlu od šumskog voća sa kremom od vanilije, cheesecake od šumskih borovnica, mileram tortu sa šumskim voćem, čokoladni kolač, kremšnite, kolač sa sirom i borovnicama i trenutno zimski hit – topla pita od jabuka sa kuglicom sladoleda i pita od borovnica. Uz to proizvodimo svoje pekmeze pa su tako naše palačinke sve samo ne obične.
Tu su dakle pekmez od krumpira, koji je zasigurno i najzanimljiviji na ovom popisu, imamo čak pekmez od maslačka te buče, aronije, jabuke i apsolutni favorit pekmez od cvijeta bazge.

Ovog ljeta uveli smo naše domaće sokove od koprive i bazge, mislili smo da će zalihe trajati barem godinu dana, no prodalo se sve već tijekom ljeta..Zimi, vikendima ubacimo neko jelo koje nije u našoj svakidašnjoj ponudi pa se tu nađe raznih jela.

Preporučamo da nas ljudi što prije posjete pa sami vide o čemu se radi.

Koja je vaša vizija o ugostiteljstvu u Gorskom kotaru?

Obitelj sa obje strane bavi se poljoprivredom od kad znam za sebe, tako da smo i mi nastavili tim putem, međutim, ja sam sa tek navršenih 23, odlučila proširiti tu priču.
Uz sav posao koji imamo u vezi Kućice, neizbježan je i onaj na njivi, u polju, u štali.. realnost. To je i jedan od razloga zašto sam se odlučila na četverodnevno radno vrijeme koje je bilo najveći šok za ljude kod otvorenja. Tome je svakako pridonijela i neka mladenačka ljutnja što je normalizirano da ljudi u ugostiteljstvu imaju samo jedan slobodan dan, ako i to. Život ljudima ne smije biti samo rad (odnosi se na ljude koji rade za druge) ljudi moraju imati svoje slobodno vrijeme i odmor.

Mi smo od ponedjeljka do srijede u poljoprivredi, ostale dane u Kućici.
Radi se sve: kosi, balira, hrane životinje, sije, sadi, okopava, kopa, imamo kolinje, spremamo drva za ogrjev i još hrpu drugih stvari koje idu uz to.

„Malo nas je, al nas ima“.. Mama i ja u kuhinji, teta i prijateljica za šankom, ponekad nam uskoče u pomoć mlađa sestra koja studira u Zagrebu i ujo koji uz svoj posao uskače kada negdje zaškripi, uvijek se mogu osloniti na njih..
Najviše na mamu koja je uz mene mozak operacije i uvijek nađe rješenje za problem, ako nekog zanima kako imamo tako dobro tijesto za pizzu, ona je glavni krivac za to.
Dok mi preživljavamo svoju vrstu stresa, tata Arsen – Masny, čuva životinje i brine se za OPG.
Ljudi misle da je on gazda pa ga poznanici zovu sa svakakvim pitanjima i rezervacijama, ali nije ne, on je svoje odradio, on uživa u miru sa svojim životinjama kod kuće i uskače kad su nam najveće gužve – zima/ljeto.. isto tako zovemo ga domarom Kućice, kad se nešto pokvari on dođe i popravi.

Proizvodimo sve i svašta. Imamo svoje buče, grah, krumpir, salate, češnjak, kapula i ostalo povrće koje uspijeva u našem kraju. Jaja, janjetina, puretina, suhomesnato, piletina.. Baka Ivanka, dok je mogla, imala je krave i radila najbolji škripavac u Gorskom kotaru, međutim godine su učinile svoje i odlučila je prestati.
Tako da smo u početku koristili isključivo njezin sir, pohani, na platama, na pizzama.. bio je pravi hit. Uz sva malo prije navedena jela,
imamo i mi taj famozni gulaš od divljači sa aromatiziranom palentom ili domaćim žličnjacima.

Imate li svoje omiljeno goransko jelo ili namirnicu?

Neću reći gulaš od divljači jer mi polako izlazi na uši, svi ga imaju. Rijetko tko ga zna pripremiti kako spada, restorani ga kuhaju na litre pa zamrzavaju, onda odmrzavaju po 10-15 minuta u mikrovalnoj i poslužuju kao specijalitet te slovi za najpopularnije jelo Gorskog kotara, a imamo toliko više za ponuditi. Obilaskom lokalnih OPG-ova i prirode, naići ćemo na toliko divnih namirnica, a ljudi opet radije biraju jeftiniju opciju – trgovačke lance.
Iskoristili smo maksimalno svoje i lokalne OPG-ove.
Koristimo sireve i mliječne proizvode iz sirane Francošković u Begovom Razdolju, za med tu su naši rođaci sa OPG Pčelarstvo Jakovac, goranske likere nabavljamo od Kotača i Angeline.. itd
Kada ponestane vrganja, uskoče lokalni ljudi koji se bave branjem gljiva.
Sve ostalo proizvodimo i beremo sami, pa tako i vrganje, medvjeđi luk, bazgu, koprivu, maslačak..

Možete li s nama podijeliti neki recept?

Možete li nam otkriti neke planove za budućnost?

Vjerujemo u kvalitetu ispred kvantitete. U ugostiteljstvo koje je obiteljsko, pošteno i dugoročno. Ne želimo masovnost, nego goste koji cijene trud, priču i autentičnost. Plan je ostati dosljedan sebi.
Rasti polako, bez preskakanja koraka, i nastaviti graditi mjesto na koje će se ljudi rado vraćati.

Želja u budućnosti je imati nešto još manje, intimnije, da se svakom gostu posveti ponaosob i pruži sve potrebno za boravak u Gorskom kotaru, bez da mora brinuti gdje će otići pojesti nešto fino i domaće.. jednog dana pisat će se i o tome, za sada neka ostane mala tajna, nećemo ići daleko u budućnost, sada smo ovdje još neko vrijeme.

Za one koji nikada nisu bili kod nas, moramo reći kako imamo kuhinju veličine jedne adventske kućice koju možete pronaći u Zagrebu po trgovima, a kada otvorimo ljetnu terasu, naš kapacitet je preko 100 sjedećih, većinu vremena popunjenih mjesta. U prijevodu i ovo što nudimo, unatoč tako maloj kuhinji, je van pameti, ali funkcionira.

Ljudi su svjesni da ako u 13h otvaramo i u isto vrijeme dođe 15 stolova sa minimalno 5 osoba, čekat će se duže. Kad je gužva čeka se kao i u svakom drugom restoranu, s tim da, kao što rekoh imamo toliko malu kuhinju da je svaki dan borba za sebe.

Na žalost ona je od početka naša bolna točka koja nas je omela u želji da imamo puno veći jelovnik, ali nije nešto oko čega previše razbijamo glavu, jer nam naši stalni gosti pokazuju kako im je savršeno dovoljno i to što imamo, jer, iskreno, bolje restoran sa pet kvalitetnih jela, nego sa pedeset i pet jela od kojih ne možete sastaviti jedno dobro.

Objekt nije naš, u najmu smo, za sve one koji će reći da povećamo kuhinju, nije to baš tako jednostavno.

Bez obzira na to, svjesni smo da kod nas ljudi mogu pojesti jela koja neće naći nigdje drugdje na svijetu i to je naša najveća prednost.

“Gorski kotar nam je od malena dao mir, inspiraciju i prostor da stvaramo nešto svoje.“
Naš san nije bio velik objekt gdje su ljudi samo broj, nego mali miran kutak u kojem se svi osjećaju dobrodošlo – i to je ono što i danas živimo. Kućica i OPG nisu nastali slučajno. Iza svega stoji puno rada, odricanja i vjere u vlastitu ideju, čak i kad su drugi sumnjali.